Kvinoja: moćno zrno s Anda

Nazivi „proso” ili „riža” za kvinoju pogrešni su jer se ova uzgojna biljka uopće ne ubraja u obitelj trava, već pripada obitelji loboda, odnosno obitelj štirovki. Dakle, iz botaničkog je aspekta ova južnoamerička uzgojna biljka u puno većoj mjeri srodna cikli, blitvi ili špinatu. 

Kvinoja kao pseudožitarica

Iskoristiti se mogu kako sjemenke tako i listovi biljke kvinoje. Listovi su posebno bogati mineralnim tvarima i rado se jedu kao povrće, ali i u salatama. Za razliku od toga, sjemenke ove svestrane biljke ne razlikuju se od žitarica. Stoga se kvinoja često naziva i „pseudožitarica”.

U pogledu hranjivih vrijednosti pobjeđuje u usporedbi s brojnim običnim vrstama žitarica.  Natprosječni su posebno udjeli magnezija i željeza. Kvinoja se usto smatra izvrsnim izvorom proteina. Budući da ne sadrži gluten, u slučaju nepodnošljivosti glutena može poslužiti kao alternativa žitaricama. Naziv „pseudožitarica” prikladan je zbog još jedne činjenice. Naime, od sjemenki ove biljke zbilja je moguće kuhati pivo.

Kvinoja potječe s Anda u Južnoj Americi, gdje se uzgaja već više od 5000 godina – posebice na nadmorskoj visini od 4000 metara. 

Prilično male sjemenke (velike otprilike kao zrno gorušice) su, baš kao i amarant, bezglutenska pseudožitarica. One se mogu upotrebljavati poput riže. Kvinoja se može jesti čista ili kao prilog u žitnim pahuljicama. Kvinoja se prije kuhanja omekšava. Nekuhana kvinoja morala bi se čuvati na tamnom i suhom mjestu s konstantnom temperaturom. Sirova kvinoja ima rok trajanja od dvije do tri godine od datuma proizvodnje. Kuhana kvinoja može se u hladnjaku čuvati do tjedan dana. Također, može se zamrznuti.

Kvinoja sadrži brojne visokokvalitetne bjelančevine, željezo, magnezij, mangan, cink i folnu kiselinu. Ona je zdrava alternativa riži.