Lovor: uvijek zelen, uvijek ukusan

Karakterističan okus lovora kreće se od ljutkastog do slatkog i trpkog, a mnogim jelima daje nježnu aromu s primjesama limuna i jele. Začin se često upotrebljava u kuhinji za juhe, variva, pirjana jela, umake i temeljce. Lovor se tradicionalno upotrebljava i za pospješivanje probave. Njegovi antioksidansi mogu smanjiti oštećenje stanica uzrokovano slobodnim radikalima.

Podrijetlo lovora (Laurus nobilis) je u područjima Mediterana, posebice u zemljama južne Europe poput Grčke i Italije. Lovorovo stablo, poznato i kao lovor ili pravi lovor, zimzeleno je drvo ili grm.

S vremenom se uzgoj lovora sve više širio, tako da se danas uzgaja u mnogim zemljama svijeta. Lovor se upotrebljava u mnogim zemljama, a posebno u mediteranskoj kuhinji.

Listovi lovora čest su sastojak juha, variva i pirjanja te se upotrebljavaju za začinjavanje mnogih umaka. Oplemenjuju marinade za meso, perad ili ribu i mogu se upotrebljavati u ukiseljenom povrću. Također se dobro slažu s ribom i plodovima mora.

Lovor treba čuvati u hermetički zatvorenoj posudi na suhom mjestu, idealno na temperaturi između 10°C i 20°C. Treba izbjegavati izravnu sunčevu svjetlost i vlažnu okolinu. Osušeni listovi lovora zadržavaju intenzivan okus i kvalitetu do godinu dana. Svježe listove lovora najbolje je čuvati u hladnjaku i iskoristiti ih što prije. Moguće je i zamrzavanje.

Lovor se tradicionalno upotrebljava za pospješivanje probave i ublažavanje probavnih smetnji. Sadrži tvari s protuupalnim svojstvima. Listovi lovora sadrže antioksidanse, osobito flavonoide, koji mogu smanjiti oštećenje stanica uzrokovano slobodnim radikalima.